SAŽETAK (HR) Knjiga Organizacija, identitet i otvorena stvarnost predstavlja opsežno kritičko i integrativno istraživanje problema fizičkog identiteta u teorijama s gauge-slobodom. Polazeći od interdisciplinarne intuicije o organizaciji, odnosima i identitetu, rad postupno razvija, provjerava i ograničava relacijsko-organizacijski pristup interpretaciji fizikalnih teorija. Središnje pitanje glasi: kada dvije matematički različite reprezentacije označavaju isto fizičko stanje, a kada izražavaju fizički relevantnu razliku? Posebna pozornost posvećena je razlikovanju gauge-kovarijantnosti, reprezentacijske redundancije, operativne razlikovnosti i ontološkog identiteta. U 33 poglavlja razmatraju se gauge-simetrije, Aharonov–Bohmov efekt, holonomije, relacijske observable, Higgsov mehanizam, neabelovske teorije, difeomorfizmi, teorijski kontekst, granice podsustava, kompozicija gauge-regija i problem gluing-a. Istraživanje uključuje formalni minimalni model, aksiomatsku rekonstrukciju, diskriminacijsku matricu, usporedbu operacionalnog i gauge-kvocijenta te test na U(1) teoriji. Važan dio rada čine uzastopne kritičke provjere kojima se početni prijedlozi uspoređuju s postojećim teorijama i filozofskim pristupima. Posebno se istražuje mogu li se predloženi kriteriji reducirati na već poznate pojmove relacijskih opservabli, operacionalne ekvivalencije, rubnih struktura i kompozicijske adekvatnosti. Rezultat tih provjera nije nova fizikalna teorija, nova gauge-ontologija niti potvrđeni samostalni matematički formalizam. Završni doprinos rada prvenstveno je kritička integrativna rekonstrukcija problema fizičkog identiteta, uz razjašnjenje granica ontoloških zaključaka koje dopuštaju postojeći formalizmi i operativni kriteriji. Knjiga sustavno razlikuje etablirane znanstvene spoznaje, interpretacije postojećih teorija, integrativne hipoteze i otvorene filozofske mogućnosti. Naglašava metodološko načelo integracije bez asimilacije: srodnost struktura u različitim disciplinama ne predstavlja dokaz zajedničkog mehanizma. Završna rekonstrukcija i epilog razmatraju spoznajnu vrijednost kritičke redukcije, znanstvenu originalnost i odnos epistemološke discipline prema ontološkoj otvorenosti. Zaseban filozofski post scriptum, Nakon biologije: organizacija, etika i nasljeđe inteligencije, proširuje raspravu na pitanja civilizacijskog kontinuiteta, umjetne inteligencije, ograničenja rasta i mogućeg postbiološkog nasljeđa. Taj dio izričito je predstavljen kao filozofska ekstrapolacija i misaoni eksperiment, a ne kao znanstveno potvrđeno predviđanje. Knjiga tako dokumentira istraživački proces u kojem početna organizacijska intuicija prolazi kroz formalizaciju, usporedbu s postojećim znanjem i višestruku kritičku redukciju. Njezina temeljna poruka jest da znanstveno opravdanje mora imati jasno određene granice, dok filozofsko istraživanje može ostati otvoreno novim pitanjima. ABSTRACT (EN) Organization, Identity, and Open Reality Organization, Identity, and Open Reality presents an extensive critical and integrative investigation of physical identity in theories with gauge freedom. Beginning with an interdisciplinary intuition concerning organization, relations, and identity, the work progressively develops, tests, and restricts a relational-organizational approach to the interpretation of physical theories. Its central question is: when do two mathematically distinct representations describe the same physical state, and when do they express a physically relevant difference? Particular attention is devoted to distinguishing gauge covariance, representational redundancy, operational distinguishability, and ontological identity. Across 33 chapters, the book examines gauge symmetries, the Aharonov–Bohm effect, holonomies, relational observables, the Higgs mechanism, non-Abelian theories, diffeomorphisms, theoretical context, subsystem boundaries, the composition of gauge regions, and the gluing problem. The investigation includes a minimal formal model, an axiomatic reconstruction, a discrimination matrix, a comparison of operational and gauge quotients, and a test involving U(1) theory. A central methodological feature is a sequence of critical examinations in which the proposed framework is compared with existing physical theories and philosophical approaches. Particular emphasis is placed on determining whether its criteria can be reduced to established concepts involving relational observables, operational equivalence, boundary structures, and compositional adequacy. The outcome is not a new physical theory, a new gauge ontology, or an independently established mathematical formalism. Rather, the principal contribution is a critical integrative reconstruction of the problem of physical identity, clarifying the limits of ontological conclusions justified by existing formalisms and operational criteria. The book systematically distinguishes established scientific knowledge, interpretations of existing theories, integrative hypotheses, and open philosophical possibilities. It emphasizes integration without assimilation: structural similarities across disciplines do not, by themselves, demonstrate the existence of a shared underlying mechanism. The concluding reconstruction and epilogue examine the epistemic value of critical reduction, the meaning of scientific originality, and the relationship between epistemic discipline and ontological openness. A separate philosophical postscript, Beyond Biology: Organization, Ethics, and the Legacy of Intelligence, extends the discussion to civilizational continuity, artificial intelligence, the limits of growth, and the possibility of post-biological inheritance. This section is explicitly presented as a philosophical extrapolation and thought experiment rather than an empirically established prediction. The book therefore documents a research process in which an initial organizational intuition undergoes formal development, comparison with established knowledge, and repeated critical reduction. Its central methodological conclusion is that scientific justification requires clearly defined limits, while philosophical inquiry may remain open to further questions.
SAŽETAK (HR) Knjiga Organizacija, identitet i otvorena stvarnost predstavlja opsežno kritičko i integrativno istraživanje problema fizičkog identiteta u teorijama s gauge-slobodom. Polazeći od interdisciplinarne intuicije o organizaciji, odnosima i identitetu, rad postupno razvija, provjerava i ograničava relacijsko-organizacijski pristup interpretaciji fizikalnih teorija. Središnje pitanje glasi: kada dvije matematički različite reprezentacije označavaju isto fizičko stanje, a kada izražavaju fizički relevantnu razliku? Posebna pozornost posvećena je razlikovanju gauge-kovarijantnosti, reprezentacijske redundancije, operativne razlikovnosti i ontološkog identiteta. U 33 poglavlja razmatraju se gauge-simetrije, Aharonov–Bohmov efekt, holonomije, relacijske observable, Higgsov mehanizam, neabelovske teorije, difeomorfizmi, teorijski kontekst, granice podsustava, kompozicija gauge-regija i problem gluing-a. Istraživanje uključuje formalni minimalni model, aksiomatsku rekonstrukciju, diskriminacijsku matricu, usporedbu operacionalnog i gauge-kvocijenta te test na U(1) teoriji. Važan dio rada čine uzastopne kritičke provjere kojima se početni prijedlozi uspoređuju s postojećim teorijama i filozofskim pristupima. Posebno se istražuje mogu li se predloženi kriteriji reducirati na već poznate pojmove relacijskih opservabli, operacionalne ekvivalencije, rubnih struktura i kompozicijske adekvatnosti. Rezultat tih provjera nije nova fizikalna teorija, nova gauge-ontologija niti potvrđeni samostalni matematički formalizam. Završni doprinos rada prvenstveno je kritička integrativna rekonstrukcija problema fizičkog identiteta, uz razjašnjenje granica ontoloških zaključaka koje dopuštaju postojeći formalizmi i operativni kriteriji. Knjiga sustavno razlikuje etablirane znanstvene spoznaje, interpretacije postojećih teorija, integrativne hipoteze i otvorene filozofske mogućnosti. Naglašava metodološko načelo integracije bez asimilacije: srodnost struktura u različitim disciplinama ne predstavlja dokaz zajedničkog mehanizma. Završna rekonstrukcija i epilog razmatraju spoznajnu vrijednost kritičke redukcije, znanstvenu originalnost i odnos epistemološke discipline prema ontološkoj otvorenosti. Zaseban filozofski post scriptum, Nakon biologije: organizacija, etika i nasljeđe inteligencije, proširuje raspravu na pitanja civilizacijskog kontinuiteta, umjetne inteligencije, ograničenja rasta i mogućeg postbiološkog nasljeđa. Taj dio izričito je predstavljen kao filozofska ekstrapolacija i misaoni eksperiment, a ne kao znanstveno potvrđeno predviđanje. Knjiga tako dokumentira istraživački proces u kojem početna organizacijska intuicija prolazi kroz formalizaciju, usporedbu s postojećim znanjem i višestruku kritičku redukciju. Njezina temeljna poruka jest da znanstveno opravdanje mora imati jasno određene granice, dok filozofsko istraživanje može ostati otvoreno novim pitanjima. ABSTRACT (EN) Organization, Identity, and Open Reality Organization, Identity, and Open Reality presents an extensive critical and integrative investigation of physical identity in theories with gauge freedom. Beginning with an interdisciplinary intuition concerning organization, relations, and identity, the work progressively develops, tests, and restricts a relational-organizational approach to the interpretation of physical theories. Its central question is: when do two mathematically distinct representations describe the same physical state, and when do they express a physically relevant difference? Particular attention is devoted to distinguishing gauge covariance, representational redundancy, operational distinguishability, and ontological identity. Across 33 chapters, the book examines gauge symmetries, the Aharonov–Bohm effect, holonomies, relational observables, the Higgs mechanism, non-Abelian theories, diffeomorphisms, theoretical context, subsystem boundaries, the composition of gauge regions, and the gluing problem. The investigation includes a minimal formal model, an axiomatic reconstruction, a discrimination matrix, a comparison of operational and gauge quotients, and a test involving U(1) theory. A central methodological feature is a sequence of critical examinations in which the proposed framework is compared with existing physical theories and philosophical approaches. Particular emphasis is placed on determining whether its criteria can be reduced to established concepts involving relational observables, operational equivalence, boundary structures, and compositional adequacy. The outcome is not a new physical theory, a new gauge ontology, or an independently established mathematical formalism. Rather, the principal contribution is a critical integrative reconstruction of the problem of physical identity, clarifying the limits of ontological conclusions justified by existing formalisms and operational criteria. The book systematically distinguishes established scientific knowledge, interpretations of existing theories, integrative hypotheses, and open philosophical possibilities. It emphasizes integration without assimilation: structural similarities across disciplines do not, by themselves, demonstrate the existence of a shared underlying mechanism. The concluding reconstruction and epilogue examine the epistemic value of critical reduction, the meaning of scientific originality, and the relationship between epistemic discipline and ontological openness. A separate philosophical postscript, Beyond Biology: Organization, Ethics, and the Legacy of Intelligence, extends the discussion to civilizational continuity, artificial intelligence, the limits of growth, and the possibility of post-biological inheritance. This section is explicitly presented as a philosophical extrapolation and thought experiment rather than an empirically established prediction. The book therefore documents a research process in which an initial organizational intuition undergoes formal development, comparison with established knowledge, and repeated critical reduction. Its central methodological conclusion is that scientific justification requires clearly defined limits, while philosophical inquiry may remain open to further questions.
SAŽETAK (HR) Knjiga Fizička individualizacija i granice ontološkog zaključivanja: Od lokalizacije i relacijske strukture do teorijskog diskriminacijskog profila istražuje odnos između matematičke reprezentacije, fizičke razlikovnosti i opravdanosti ontoloških zaključaka u suvremenoj fizici. Istraživanje započinje intuicijom da nulta geometrijska ekstenzija ne podrazumijeva odsutnost relacijske ili fizikalne strukture. Postupnom analizom ta se intuicija preoblikuje u preciznije pitanje: koji su teorijski i fizički kriteriji potrebni da bismo dvije reprezentacije, lokalizacije ili realizacije opravdano smatrali fizički različitima? Kroz deset uzastopnih stres-testova razmatraju se algebarska kvantna teorija polja (AQFT), opća relativnost, gauge-teorije, relacijska kvantna mehanika, kvantni referentni okviri, globalne i topološke strukture, rubni uvjeti, dinamika, kompozicija sustava te problemi teorijske i operativne ekvivalencije. Posebna pozornost posvećena je kritičkom ispitivanju početnih hipoteza. Jednostavni kriteriji relacijske lokalizacije i operativne jednakosti postupno se pokazuju nedostatnima ili svodivima na postojeće znanstvene pristupe. Time se istraživanje udaljava od pokušaja izgradnje nove teorije lokalizacije i usmjerava prema analizi opravdanosti fizičke individualizacije. Završna rekonstrukcija uvodi pojam teorijskog diskriminacijskog profila (TDP) kao integrativni analitički okvir za procjenu fizički relevantnih razlika unutar određene teorije i domene primjene. Profil obuhvaća teorijski dopuštene observable, statističke podatke, dinamiku, relacijske strukture, globalne i topološke sektore, rubne podatke i kompozicijske kontekste. Središnji rezultat jest epistemološka asimetrija između razlikovanja i identifikacije. Ako teorija pruža relevantan diskriminator, postoji opravdanje za fizičko razlikovanje dviju realizacija. Međutim, ako takav diskriminator nije dostupan, iz toga ne slijedi automatski njihov ontološki identitet. Ontološki status tada može ostati pododređen. Rad sustavno razlikuje matematičke činjenice, utemeljenu fiziku, interpretacije, hipoteze i otvorena odnosno pododređena pitanja. TDP se ne predstavlja kao nova fizikalna veličina, nova teorija prirode ili dokaz univerzalne ontologije, nego kao kandidat za integrativni meta-metodološki okvir. Knjiga završava zaključkom da znanstvena preciznost ne zahtijeva samo opravdavanje fizičkih razlika nego i prepoznavanje granica do kojih postojeće teorije dopuštaju ontološko zaključivanje. ABSTRACT (EN) Physical Individuation and the Limits of Ontological Inference: From Localization and Relational Structure to a Theory-Relative Discrimination Profile This book investigates the relationship between mathematical representation, physical distinguishability, and the justification of ontological inference in contemporary physics. The investigation begins with the intuition that zero geometric extension does not imply the absence of relational or physical structure. Through successive critical examinations, this intuition is reformulated into a more precise question: what theoretical and physical criteria are required to justify treating two representations, localizations, or realizations as physically distinct? Across ten consecutive stress tests, the book examines algebraic quantum field theory (AQFT), general relativity, gauge theories, relational quantum mechanics, quantum reference frames, global and topological structures, boundary conditions, dynamics, system composition, and the problems of theoretical and operational equivalence. Particular attention is devoted to critically testing the initial hypotheses. Simple criteria of relational localization and operational equality prove insufficient or reducible to established scientific approaches. The investigation therefore moves away from proposing a new theory of localization and toward examining the justification of physical individuation. The final reconstruction introduces the concept of a theory-relative discrimination profile (TDP) as an integrative analytical framework for assessing physically relevant differences within a specified theory and domain of application. The profile encompasses theoretically admissible observables, statistical information, dynamics, relational structures, global and topological sectors, boundary data, and compositional contexts. The central result is an epistemic asymmetry between discrimination and identification. When a theory provides a relevant discriminator, there is justification for treating two realizations as physically distinct. However, the absence of an available discriminator does not automatically establish their ontological identity. Their ontological status may remain underdetermined. The work systematically distinguishes mathematical facts, established physics, interpretations, hypotheses, and open or underdetermined questions. The TDP is not presented as a new physical quantity, a new theory of nature, or proof of a universal ontology, but as a candidate integrative meta-methodological framework. The book concludes that scientific precision requires not only the justification of physical differences but also recognition of the limits within which existing theories support ontological inference.
Sažetak (HR) Knjiga Kako univerzalni zakoni proizvode pluralne stvarnosti kroz vakuumsko-koherencijsku selekciju razvija interdisciplinarni teorijsko-filozofski okvir za razmatranje odnosa između univerzalnosti fizikalnih zakona, pluralnosti kvantnih vakuumskih stanja i kontekstualnosti njihove operativne realizacije. Polazi od temeljne teze da univerzalnost matematičkog oblika fizikalnih zakona ne podrazumijeva jedinstvenost njihovih empirijskih ishoda. Analizom specijalne i opće relativnosti, kvantne teorije polja, spontanog narušavanja simetrije, kvantne koherencije i fizike zakrivljenog prostorvremena istražuju se uvjeti pod kojima različite geometrijske, vakuumske i koherencijske strukture omogućuju različite fizičke realizacije. Posebna pozornost posvećena je konceptualnoj dopuni prvog postulata specijalne relativnosti, bez mijenjanja njegove izvorne fizikalne valjanosti. U knjizi se postupno oblikuje hipotetski okvir koherencijske ontologije i koherencijskog realizma, koji povezuje geometriju, vakuumske sektore, koherenciju i opažljive ishode. Razmatraju se Unruhov i Hawkingov efekt, kvantna spregnutost, Aharonov–Bohmov efekt, Josephsonov efekt, korelacijske strukture ghost frequency-time comb te moguća uloga gravitacije u regulaciji koherencijske kompatibilnosti. Rad uključuje aksiomatsku i formalnu razradu predloženog okvira, razmatranje mogućih empirijskih indikatora te njegovih metodoloških ograničenja. Pritom se razlikuju potvrđene fizikalne pojave, njihove interpretacije i hipoteze koje zahtijevaju dodatnu teorijsku i eksperimentalnu provjeru. Knjiga je namijenjena istraživačima, studentima i čitateljima zainteresiranima za temelje suvremene fizike, kvantnu teoriju polja, filozofiju fizike i ontološka pitanja fizičke stvarnosti. Ključne riječi: kvantni vakuum, kvantna koherencija, relativnost, kvantna teorija polja, pluralnost vakuuma, koherencijska ontologija, filozofija fizike, gravitacija. Abstract (EN) How Universal Laws Produce Plural Realities Through Vacuum-Coherence Selection develops an interdisciplinary theoretical and philosophical framework for examining the relationship between the universality of physical laws, the plurality of quantum vacuum states, and the contextual nature of their operational realization. Its central thesis is that the universality of the mathematical form of physical laws does not necessarily imply the uniqueness of their empirical outcomes. Through a conceptual analysis of special and general relativity, quantum field theory, spontaneous symmetry breaking, quantum coherence, and quantum fields in curved spacetime, the book investigates how different geometrical, vacuum, and coherence structures may condition distinct physical realizations. Particular attention is given to a proposed conceptual extension of the first postulate of special relativity, without challenging its established physical validity. The discussion progressively develops a hypothetical framework of coherence ontology and coherence realism, connecting spacetime geometry, vacuum sectors, coherence, and observable outcomes. Topics include the Unruh and Hawking effects, quantum entanglement, the Aharonov–Bohm effect, the Josephson effect, ghost frequency-time comb correlation structures, and the possible role of gravitation in regulating coherence compatibility. The book presents an axiomatic and formal outline of the proposed framework, considers potential empirical indicators, and examines its methodological limitations. It distinguishes established physical phenomena from their theoretical interpretations and from hypotheses requiring further mathematical development and experimental validation. The work is intended for researchers, students, and readers interested in the foundations of modern physics, quantum field theory, philosophy of physics, and the ontological structure of physical reality. Keywords: Quantum Vacuum, Quantum Coherence, Relativity, Quantum Field Theory, Vacuum Plurality, Coherence Ontology, Philosophy of Physics, Gravitation.
Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.
Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.
Tradicionalno filozofijsko pitanje o odnosu uma i tvari poprima u kvantnoj mehanici oblik pitanja o odnosu promatranog (kvantnog objekta) i promatraca (umnog subjekta) u mjernome procesu. Dok klasicna fizika postavlja taj odnos u kontekst jednosmjerne pasivne percepcije objekta i njegovih inherentnih svojstava od strane subjekta, pri cemu subjekt ni na koji nacin u konacnici ne ulazi niti u opis svojstava samoga objekta niti procesa njegove percepcije, u okvirima filozofijâ kvantne mehanike gotovo je opce mjesto kako je staticnost subjekt-objekt relacije nesto sto ova teorija dokida na posve radikalan nacin. Međutim, ekstenzivnost dinamike ove relacije jos uvijek je predmetom brojnih rasprava. Poglavito, moguce je postaviti dva temeljna pitanja: je li dinamika subjekt-objekt relacije u kvantoj mehanici nalik onoj blažoj na tragu kopenhaskog tumacenja, gdje se doduse naglasava aktivna uloga mjerne naprave kao posrednika kojim objekt i subjekt stupaju u određen tijesan dodir ali gdje je u konacnici ipak moguce nedvosmisleno odijeliti (klasicni) subjekt od (kvantnog) objekta, ili pak je ta sveza ipak nesto jaceg metafizickog karaktera, kako to predlažu određene intepretacije, na tragu tradicionalnog um-tijelo dualizma interakcijskog tipa? Ova ce se pitanja sagledati kroz dva moguca pristupa, koji se nazivaju noetickih i poietickim.
U ovoj disertaciji razvijen je novi teorijski okvir i praktično primenljiv model za autonomnu destilaciju tajnog ključa (SKD), koji se zasniva na deterministički oblikovanoj zajedničkoj slučajnosti. Za razliku od klasičnih pristupa koji se oslanjaju na fizičke izvore entropije ili složene protokole razmene informacija, predloženi model kombinuje determinističke generatore pseudoslučajnih nizova, inicijalizovane zajedničkim tajnim ključem (GPSN(K)), sa lokalno generisanim Bernulijevim šumom kao dodatnim izvorom nesimetrične entropije. Ova arhitektura omogućava sintezu izlaznih sekvenci koje su statistički neodvojive od izlaza u Mauerovom satelitskom modelu, uz mogućnost precizne kontrole nad bezbednosnim metrikama kao što su Shannon-ova entropija, nivo ekvivokacije i brzina curenja informacija. Ključni teorijski doprinos rada ogleda se u izvođenju zatvorene forme donje granice ekvivokacije, kojom se određuje bezbedna operativna oblast sistema. U toj oblasti nije neophodno koristiti dodatne procedure za predobradu kao što je destilacija prednosti AD, što dodatno pojednostavljuje implementaciju. Takođe, disertacija predlaže i optimizovanu primenu Winnow protokola prilagođenu za veoma kratke blokove podataka (N = 8), čime se postiže visok stepen rekonsilijacije uz minimalnu stopu greške i optimalno korišćenje resursa. Analitičkom evaluacijom identifikovana su dva funkcionalna režima rada: režim idealne i režim perfektne tajnosti, u kojima sistem ostvaruje brzine generisanja tajnog ključa i do 22%, istovremeno zadovoljavajući stroge uslove bezbednosti – stopu greške u rekonsilijaciji KDR < 10⁻⁵ i stopu curenja informacija LR < 10⁻¹⁰. Ovim se omogućava dizajn potpuno samostalnih SKD sistema koji ne zavise od fizičke složenosti komunikacionog kanala niti od spoljnih izvora entropije, što predstavlja značajan napredak u oblasti bezbedne razmene informacija.