Challenges
Datasets
Workspaces
Papers
Discussions
Leaderboard
Log inSign up
Challenges
Datasets
Workspaces
Papers
Discussions
Leaderboard
Blog
Job Board
Q3AS

© 2026 Aqora Quantum S.A.S.

TermsPrivacyLegal Notice

Fizička individualizacija i granice ontološkog zaključivanja: Od lokalizacije i relacijske strukture do teorijskog diskriminacijskog profila

Nenad Šešo

Published Nov 10, 2026• 0 citations
Publisher

Abstract

SAŽETAK (HR) Knjiga Fizička individualizacija i granice ontološkog zaključivanja: Od lokalizacije i relacijske strukture do teorijskog diskriminacijskog profila istražuje odnos između matematičke reprezentacije, fizičke razlikovnosti i opravdanosti ontoloških zaključaka u suvremenoj fizici. Istraživanje započinje intuicijom da nulta geometrijska ekstenzija ne podrazumijeva odsutnost relacijske ili fizikalne strukture. Postupnom analizom ta se intuicija preoblikuje u preciznije pitanje: koji su teorijski i fizički kriteriji potrebni da bismo dvije reprezentacije, lokalizacije ili realizacije opravdano smatrali fizički različitima? Kroz deset uzastopnih stres-testova razmatraju se algebarska kvantna teorija polja (AQFT), opća relativnost, gauge-teorije, relacijska kvantna mehanika, kvantni referentni okviri, globalne i topološke strukture, rubni uvjeti, dinamika, kompozicija sustava te problemi teorijske i operativne ekvivalencije. Posebna pozornost posvećena je kritičkom ispitivanju početnih hipoteza. Jednostavni kriteriji relacijske lokalizacije i operativne jednakosti postupno se pokazuju nedostatnima ili svodivima na postojeće znanstvene pristupe. Time se istraživanje udaljava od pokušaja izgradnje nove teorije lokalizacije i usmjerava prema analizi opravdanosti fizičke individualizacije. Završna rekonstrukcija uvodi pojam teorijskog diskriminacijskog profila (TDP) kao integrativni analitički okvir za procjenu fizički relevantnih razlika unutar određene teorije i domene primjene. Profil obuhvaća teorijski dopuštene observable, statističke podatke, dinamiku, relacijske strukture, globalne i topološke sektore, rubne podatke i kompozicijske kontekste. Središnji rezultat jest epistemološka asimetrija između razlikovanja i identifikacije. Ako teorija pruža relevantan diskriminator, postoji opravdanje za fizičko razlikovanje dviju realizacija. Međutim, ako takav diskriminator nije dostupan, iz toga ne slijedi automatski njihov ontološki identitet. Ontološki status tada može ostati pododređen. Rad sustavno razlikuje matematičke činjenice, utemeljenu fiziku, interpretacije, hipoteze i otvorena odnosno pododređena pitanja. TDP se ne predstavlja kao nova fizikalna veličina, nova teorija prirode ili dokaz univerzalne ontologije, nego kao kandidat za integrativni meta-metodološki okvir. Knjiga završava zaključkom da znanstvena preciznost ne zahtijeva samo opravdavanje fizičkih razlika nego i prepoznavanje granica do kojih postojeće teorije dopuštaju ontološko zaključivanje. ABSTRACT (EN) Physical Individuation and the Limits of Ontological Inference: From Localization and Relational Structure to a Theory-Relative Discrimination Profile This book investigates the relationship between mathematical representation, physical distinguishability, and the justification of ontological inference in contemporary physics. The investigation begins with the intuition that zero geometric extension does not imply the absence of relational or physical structure. Through successive critical examinations, this intuition is reformulated into a more precise question: what theoretical and physical criteria are required to justify treating two representations, localizations, or realizations as physically distinct? Across ten consecutive stress tests, the book examines algebraic quantum field theory (AQFT), general relativity, gauge theories, relational quantum mechanics, quantum reference frames, global and topological structures, boundary conditions, dynamics, system composition, and the problems of theoretical and operational equivalence. Particular attention is devoted to critically testing the initial hypotheses. Simple criteria of relational localization and operational equality prove insufficient or reducible to established scientific approaches. The investigation therefore moves away from proposing a new theory of localization and toward examining the justification of physical individuation. The final reconstruction introduces the concept of a theory-relative discrimination profile (TDP) as an integrative analytical framework for assessing physically relevant differences within a specified theory and domain of application. The profile encompasses theoretically admissible observables, statistical information, dynamics, relational structures, global and topological sectors, boundary data, and compositional contexts. The central result is an epistemic asymmetry between discrimination and identification. When a theory provides a relevant discriminator, there is justification for treating two realizations as physically distinct. However, the absence of an available discriminator does not automatically establish their ontological identity. Their ontological status may remain underdetermined. The work systematically distinguishes mathematical facts, established physics, interpretations, hypotheses, and open or underdetermined questions. The TDP is not presented as a new physical quantity, a new theory of nature, or proof of a universal ontology, but as a candidate integrative meta-methodological framework. The book concludes that scientific precision requires not only the justification of physical differences but also recognition of the limits within which existing theories support ontological inference.

DOI
10.5281/zenodo.24118037

Related papers

Kako univerzalni zakoni proizvode pluralne stvarnosti kroz vakuumsko-koherencijsku selekciju

Nenad Šešo

Sažetak (HR) Knjiga Kako univerzalni zakoni proizvode pluralne stvarnosti kroz vakuumsko-koherencijsku selekciju razvija interdisciplinarni teorijsko-filozofski okvir za razmatranje odnosa između univerzalnosti fizikalnih zakona, pluralnosti kvantnih vakuumskih stanja i kontekstualnosti njihove operativne realizacije. Polazi od temeljne teze da univerzalnost matematičkog oblika fizikalnih zakona ne podrazumijeva jedinstvenost njihovih empirijskih ishoda. Analizom specijalne i opće relativnosti, kvantne teorije polja, spontanog narušavanja simetrije, kvantne koherencije i fizike zakrivljenog prostorvremena istražuju se uvjeti pod kojima različite geometrijske, vakuumske i koherencijske strukture omogućuju različite fizičke realizacije. Posebna pozornost posvećena je konceptualnoj dopuni prvog postulata specijalne relativnosti, bez mijenjanja njegove izvorne fizikalne valjanosti. U knjizi se postupno oblikuje hipotetski okvir koherencijske ontologije i koherencijskog realizma, koji povezuje geometriju, vakuumske sektore, koherenciju i opažljive ishode. Razmatraju se Unruhov i Hawkingov efekt, kvantna spregnutost, Aharonov–Bohmov efekt, Josephsonov efekt, korelacijske strukture ghost frequency-time comb te moguća uloga gravitacije u regulaciji koherencijske kompatibilnosti. Rad uključuje aksiomatsku i formalnu razradu predloženog okvira, razmatranje mogućih empirijskih indikatora te njegovih metodoloških ograničenja. Pritom se razlikuju potvrđene fizikalne pojave, njihove interpretacije i hipoteze koje zahtijevaju dodatnu teorijsku i eksperimentalnu provjeru. Knjiga je namijenjena istraživačima, studentima i čitateljima zainteresiranima za temelje suvremene fizike, kvantnu teoriju polja, filozofiju fizike i ontološka pitanja fizičke stvarnosti. Ključne riječi: kvantni vakuum, kvantna koherencija, relativnost, kvantna teorija polja, pluralnost vakuuma, koherencijska ontologija, filozofija fizike, gravitacija. Abstract (EN) How Universal Laws Produce Plural Realities Through Vacuum-Coherence Selection develops an interdisciplinary theoretical and philosophical framework for examining the relationship between the universality of physical laws, the plurality of quantum vacuum states, and the contextual nature of their operational realization. Its central thesis is that the universality of the mathematical form of physical laws does not necessarily imply the uniqueness of their empirical outcomes. Through a conceptual analysis of special and general relativity, quantum field theory, spontaneous symmetry breaking, quantum coherence, and quantum fields in curved spacetime, the book investigates how different geometrical, vacuum, and coherence structures may condition distinct physical realizations. Particular attention is given to a proposed conceptual extension of the first postulate of special relativity, without challenging its established physical validity. The discussion progressively develops a hypothetical framework of coherence ontology and coherence realism, connecting spacetime geometry, vacuum sectors, coherence, and observable outcomes. Topics include the Unruh and Hawking effects, quantum entanglement, the Aharonov–Bohm effect, the Josephson effect, ghost frequency-time comb correlation structures, and the possible role of gravitation in regulating coherence compatibility. The book presents an axiomatic and formal outline of the proposed framework, considers potential empirical indicators, and examines its methodological limitations. It distinguishes established physical phenomena from their theoretical interpretations and from hypotheses requiring further mathematical development and experimental validation. The work is intended for researchers, students, and readers interested in the foundations of modern physics, quantum field theory, philosophy of physics, and the ontological structure of physical reality. Keywords: Quantum Vacuum, Quantum Coherence, Relativity, Quantum Field Theory, Vacuum Plurality, Coherence Ontology, Philosophy of Physics, Gravitation.

•Nov 7, 2026•0 citations

Quantum mechanics : knowledge about the quantum world

Mladen Domazet

Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.

•Jan 1, 2006•0 citations

Kvantna mehanika: znanje o kvantnom svijetu

Mladen Domazet

Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.

•Jan 1, 2006•0 citations

Mind, Matter and Quantum Mechanics: noetic and poietic perspectives

Boris Kožnjak

Tradicionalno filozofijsko pitanje o odnosu uma i tvari poprima u kvantnoj mehanici oblik pitanja o odnosu promatranog (kvantnog objekta) i promatraca (umnog subjekta) u mjernome procesu. Dok klasicna fizika postavlja taj odnos u kontekst jednosmjerne pasivne percepcije objekta i njegovih inherentnih svojstava od strane subjekta, pri cemu subjekt ni na koji nacin u konacnici ne ulazi niti u opis svojstava samoga objekta niti procesa njegove percepcije, u okvirima filozofijâ kvantne mehanike gotovo je opce mjesto kako je staticnost subjekt-objekt relacije nesto sto ova teorija dokida na posve radikalan nacin. Međutim, ekstenzivnost dinamike ove relacije jos uvijek je predmetom brojnih rasprava. Poglavito, moguce je postaviti dva temeljna pitanja: je li dinamika subjekt-objekt relacije u kvantoj mehanici nalik onoj blažoj na tragu kopenhaskog tumacenja, gdje se doduse naglasava aktivna uloga mjerne naprave kao posrednika kojim objekt i subjekt stupaju u određen tijesan dodir ali gdje je u konacnici ipak moguce nedvosmisleno odijeliti (klasicni) subjekt od (kvantnog) objekta, ili pak je ta sveza ipak nesto jaceg metafizickog karaktera, kako to predlažu određene intepretacije, na tragu tradicionalnog um-tijelo dualizma interakcijskog tipa? Ova ce se pitanja sagledati kroz dva moguca pristupa, koji se nazivaju noetickih i poietickim.

•Jan 1, 2011•0 citations

Razgovor s Borisom Kožnjakom

Ivan Lorger, Boris Kožnjak

filozofiju u Zagrebu Rođen je 1972 u Čakovcu Diplomirao je 1999 na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu Pohađao je poslijediplomski studij i 2005 magistrirao na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao je iz područja humanističkih znanosti (polje filozofija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2009 godine Njegov se filozofijski rad u najvećoj mjeri usredotočuje na područje filozofije znanosti (filozofije fizike) s posebnim naglaskom na istraživanje epistemoloških i ontoloških temelja kvantne mehanike, filozofsko promišljanje eksperimentalne prakse moderne prirodne znanosti te proučavanje odnosa znanosti i tehnike Autor je knjige Eksperiment i filozofija: eksperimentalna metoda između ontologije i tehnologije, epistemologije i ideologije (2013 ) te većeg broja radova u domaćim i inozemnim časopisima Za čitatelje je Scopusa s prof Kožnjakom razgovarao kolega Ivan Lorger 1 1 Uredništvo časopisa se zahvaljuje Ivanu Lorgeru što je osmislio i vodio razgovor za ovaj broj Scopusa Iako je iz toga zasigurno izvukao i vlastitu intelektualnu korist, njegovim se radom okoristio i sam časopis Stoga mu se -baš kao i profesoru Kožnjaku -od srca zahvaljujemo

•Apr 1, 2014•0 citations

Sinteza efikasnih izvora zajedničke slučajnosti za potrebe generisanja i distribuciju tajnih kriptografskih ključeva

Cizelj, Dejan

U ovoj disertaciji razvijen je novi teorijski okvir i praktično primenljiv model za autonomnu destilaciju tajnog ključa (SKD), koji se zasniva na deterministički oblikovanoj zajedničkoj slučajnosti. Za razliku od klasičnih pristupa koji se oslanjaju na fizičke izvore entropije ili složene protokole razmene informacija, predloženi model kombinuje determinističke generatore pseudoslučajnih nizova, inicijalizovane zajedničkim tajnim ključem (GPSN(K)), sa lokalno generisanim Bernulijevim šumom kao dodatnim izvorom nesimetrične entropije. Ova arhitektura omogućava sintezu izlaznih sekvenci koje su statistički neodvojive od izlaza u Mauerovom satelitskom modelu, uz mogućnost precizne kontrole nad bezbednosnim metrikama kao što su Shannon-ova entropija, nivo ekvivokacije i brzina curenja informacija. Ključni teorijski doprinos rada ogleda se u izvođenju zatvorene forme donje granice ekvivokacije, kojom se određuje bezbedna operativna oblast sistema. U toj oblasti nije neophodno koristiti dodatne procedure za predobradu kao što je destilacija prednosti AD, što dodatno pojednostavljuje implementaciju. Takođe, disertacija predlaže i optimizovanu primenu Winnow protokola prilagođenu za veoma kratke blokove podataka (N = 8), čime se postiže visok stepen rekonsilijacije uz minimalnu stopu greške i optimalno korišćenje resursa. Analitičkom evaluacijom identifikovana su dva funkcionalna režima rada: režim idealne i režim perfektne tajnosti, u kojima sistem ostvaruje brzine generisanja tajnog ključa i do 22%, istovremeno zadovoljavajući stroge uslove bezbednosti – stopu greške u rekonsilijaciji KDR < 10⁻⁵ i stopu curenja informacija LR < 10⁻¹⁰. Ovim se omogućava dizajn potpuno samostalnih SKD sistema koji ne zavise od fizičke složenosti komunikacionog kanala niti od spoljnih izvora entropije, što predstavlja značajan napredak u oblasti bezbedne razmene informacija.

•Nov 7, 2025•0 citations
SAŽETAK (HR) Knjiga Fizička individualizacija i granice ontološkog zaključivanja: Od lokalizacije i relacijske strukture do teorijskog diskriminacijskog profila istražuje odnos između matematičke reprezentacije, fizičke razlikovnosti i opravdanosti ontoloških zaključaka u suvremenoj fizici. Istraživanje započinje intuicijom da nulta geometrijska ekstenzija ne podrazumijeva odsutnost relacijske ili fizikalne strukture. Postupnom analizom ta se intuicija preoblikuje u preciznije pitanje: koji su teorijski i fizički kriteriji potrebni da bismo dvije reprezentacije, lokalizacije ili realizacije opravdano smatrali fizički različitima? Kroz deset uzastopnih stres-testova razmatraju se algebarska kvantna teorija polja (AQFT), opća relativnost, gauge-teorije, relacijska kvantna mehanika, kvantni referentni okviri, globalne i topološke strukture, rubni uvjeti, dinamika, kompozicija sustava te problemi teorijske i operativne ekvivalencije. Posebna pozornost posvećena je kritičkom ispitivanju početnih hipoteza. Jednostavni kriteriji relacijske lokalizacije i operativne jednakosti postupno se pokazuju nedostatnima ili svodivima na postojeće znanstvene pristupe. Time se istraživanje udaljava od pokušaja izgradnje nove teorije lokalizacije i usmjerava prema analizi opravdanosti fizičke individualizacije. Završna rekonstrukcija uvodi pojam teorijskog diskriminacijskog profila (TDP) kao integrativni analitički okvir za procjenu fizički relevantnih razlika unutar određene teorije i domene primjene. Profil obuhvaća teorijski dopuštene observable, statističke podatke, dinamiku, relacijske strukture, globalne i topološke sektore, rubne podatke i kompozicijske kontekste. Središnji rezultat jest epistemološka asimetrija između razlikovanja i identifikacije. Ako teorija pruža relevantan diskriminator, postoji opravdanje za fizičko razlikovanje dviju realizacija. Međutim, ako takav diskriminator nije dostupan, iz toga ne slijedi automatski njihov ontološki identitet. Ontološki status tada može ostati pododređen. Rad sustavno razlikuje matematičke činjenice, utemeljenu fiziku, interpretacije, hipoteze i otvorena odnosno pododređena pitanja. TDP se ne predstavlja kao nova fizikalna veličina, nova teorija prirode ili dokaz univerzalne ontologije, nego kao kandidat za integrativni meta-metodološki okvir. Knjiga završava zaključkom da znanstvena preciznost ne zahtijeva samo opravdavanje fizičkih razlika nego i prepoznavanje granica do kojih postojeće teorije dopuštaju ontološko zaključivanje. ABSTRACT (EN) Physical Individuation and the Limits of Ontological Inference: From Localization and Relational Structure to a Theory-Relative Discrimination Profile This book investigates the relationship between mathematical representation, physical distinguishability, and the justification of ontological inference in contemporary physics. The investigation begins with the intuition that zero geometric extension does not imply the absence of relational or physical structure. Through successive critical examinations, this intuition is reformulated into a more precise question: what theoretical and physical criteria are required to justify treating two representations, localizations, or realizations as physically distinct? Across ten consecutive stress tests, the book examines algebraic quantum field theory (AQFT), general relativity, gauge theories, relational quantum mechanics, quantum reference frames, global and topological structures, boundary conditions, dynamics, system composition, and the problems of theoretical and operational equivalence. Particular attention is devoted to critically testing the initial hypotheses. Simple criteria of relational localization and operational equality prove insufficient or reducible to established scientific approaches. The investigation therefore moves away from proposing a new theory of localization and toward examining the justification of physical individuation. The final reconstruction introduces the concept of a theory-relative discrimination profile (TDP) as an integrative analytical framework for assessing physically relevant differences within a specified theory and domain of application. The profile encompasses theoretically admissible observables, statistical information, dynamics, relational structures, global and topological sectors, boundary data, and compositional contexts. The central result is an epistemic asymmetry between discrimination and identification. When a theory provides a relevant discriminator, there is justification for treating two realizations as physically distinct. However, the absence of an available discriminator does not automatically establish their ontological identity. Their ontological status may remain underdetermined. The work systematically distinguishes mathematical facts, established physics, interpretations, hypotheses, and open or underdetermined questions. The TDP is not presented as a new physical quantity, a new theory of nature, or proof of a universal ontology, but as a candidate integrative meta-methodological framework. The book concludes that scientific precision requires not only the justification of physical differences but also recognition of the limits within which existing theories support ontological inference.
Sažetak (HR) Knjiga Kako univerzalni zakoni proizvode pluralne stvarnosti kroz vakuumsko-koherencijsku selekciju razvija interdisciplinarni teorijsko-filozofski okvir za razmatranje odnosa između univerzalnosti fizikalnih zakona, pluralnosti kvantnih vakuumskih stanja i kontekstualnosti njihove operativne realizacije. Polazi od temeljne teze da univerzalnost matematičkog oblika fizikalnih zakona ne podrazumijeva jedinstvenost njihovih empirijskih ishoda. Analizom specijalne i opće relativnosti, kvantne teorije polja, spontanog narušavanja simetrije, kvantne koherencije i fizike zakrivljenog prostorvremena istražuju se uvjeti pod kojima različite geometrijske, vakuumske i koherencijske strukture omogućuju različite fizičke realizacije. Posebna pozornost posvećena je konceptualnoj dopuni prvog postulata specijalne relativnosti, bez mijenjanja njegove izvorne fizikalne valjanosti. U knjizi se postupno oblikuje hipotetski okvir koherencijske ontologije i koherencijskog realizma, koji povezuje geometriju, vakuumske sektore, koherenciju i opažljive ishode. Razmatraju se Unruhov i Hawkingov efekt, kvantna spregnutost, Aharonov–Bohmov efekt, Josephsonov efekt, korelacijske strukture ghost frequency-time comb te moguća uloga gravitacije u regulaciji koherencijske kompatibilnosti. Rad uključuje aksiomatsku i formalnu razradu predloženog okvira, razmatranje mogućih empirijskih indikatora te njegovih metodoloških ograničenja. Pritom se razlikuju potvrđene fizikalne pojave, njihove interpretacije i hipoteze koje zahtijevaju dodatnu teorijsku i eksperimentalnu provjeru. Knjiga je namijenjena istraživačima, studentima i čitateljima zainteresiranima za temelje suvremene fizike, kvantnu teoriju polja, filozofiju fizike i ontološka pitanja fizičke stvarnosti. Ključne riječi: kvantni vakuum, kvantna koherencija, relativnost, kvantna teorija polja, pluralnost vakuuma, koherencijska ontologija, filozofija fizike, gravitacija. Abstract (EN) How Universal Laws Produce Plural Realities Through Vacuum-Coherence Selection develops an interdisciplinary theoretical and philosophical framework for examining the relationship between the universality of physical laws, the plurality of quantum vacuum states, and the contextual nature of their operational realization. Its central thesis is that the universality of the mathematical form of physical laws does not necessarily imply the uniqueness of their empirical outcomes. Through a conceptual analysis of special and general relativity, quantum field theory, spontaneous symmetry breaking, quantum coherence, and quantum fields in curved spacetime, the book investigates how different geometrical, vacuum, and coherence structures may condition distinct physical realizations. Particular attention is given to a proposed conceptual extension of the first postulate of special relativity, without challenging its established physical validity. The discussion progressively develops a hypothetical framework of coherence ontology and coherence realism, connecting spacetime geometry, vacuum sectors, coherence, and observable outcomes. Topics include the Unruh and Hawking effects, quantum entanglement, the Aharonov–Bohm effect, the Josephson effect, ghost frequency-time comb correlation structures, and the possible role of gravitation in regulating coherence compatibility. The book presents an axiomatic and formal outline of the proposed framework, considers potential empirical indicators, and examines its methodological limitations. It distinguishes established physical phenomena from their theoretical interpretations and from hypotheses requiring further mathematical development and experimental validation. The work is intended for researchers, students, and readers interested in the foundations of modern physics, quantum field theory, philosophy of physics, and the ontological structure of physical reality. Keywords: Quantum Vacuum, Quantum Coherence, Relativity, Quantum Field Theory, Vacuum Plurality, Coherence Ontology, Philosophy of Physics, Gravitation.
Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.
Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.
Tradicionalno filozofijsko pitanje o odnosu uma i tvari poprima u kvantnoj mehanici oblik pitanja o odnosu promatranog (kvantnog objekta) i promatraca (umnog subjekta) u mjernome procesu. Dok klasicna fizika postavlja taj odnos u kontekst jednosmjerne pasivne percepcije objekta i njegovih inherentnih svojstava od strane subjekta, pri cemu subjekt ni na koji nacin u konacnici ne ulazi niti u opis svojstava samoga objekta niti procesa njegove percepcije, u okvirima filozofijâ kvantne mehanike gotovo je opce mjesto kako je staticnost subjekt-objekt relacije nesto sto ova teorija dokida na posve radikalan nacin. Međutim, ekstenzivnost dinamike ove relacije jos uvijek je predmetom brojnih rasprava. Poglavito, moguce je postaviti dva temeljna pitanja: je li dinamika subjekt-objekt relacije u kvantoj mehanici nalik onoj blažoj na tragu kopenhaskog tumacenja, gdje se doduse naglasava aktivna uloga mjerne naprave kao posrednika kojim objekt i subjekt stupaju u određen tijesan dodir ali gdje je u konacnici ipak moguce nedvosmisleno odijeliti (klasicni) subjekt od (kvantnog) objekta, ili pak je ta sveza ipak nesto jaceg metafizickog karaktera, kako to predlažu određene intepretacije, na tragu tradicionalnog um-tijelo dualizma interakcijskog tipa? Ova ce se pitanja sagledati kroz dva moguca pristupa, koji se nazivaju noetickih i poietickim.
filozofiju u Zagrebu Rođen je 1972 u Čakovcu Diplomirao je 1999 na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu Pohađao je poslijediplomski studij i 2005 magistrirao na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao je iz područja humanističkih znanosti (polje filozofija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2009 godine Njegov se filozofijski rad u najvećoj mjeri usredotočuje na područje filozofije znanosti (filozofije fizike) s posebnim naglaskom na istraživanje epistemoloških i ontoloških temelja kvantne mehanike, filozofsko promišljanje eksperimentalne prakse moderne prirodne znanosti te proučavanje odnosa znanosti i tehnike Autor je knjige Eksperiment i filozofija: eksperimentalna metoda između ontologije i tehnologije, epistemologije i ideologije (2013 ) te većeg broja radova u domaćim i inozemnim časopisima Za čitatelje je Scopusa s prof Kožnjakom razgovarao kolega Ivan Lorger 1 1 Uredništvo časopisa se zahvaljuje Ivanu Lorgeru što je osmislio i vodio razgovor za ovaj broj Scopusa Iako je iz toga zasigurno izvukao i vlastitu intelektualnu korist, njegovim se radom okoristio i sam časopis Stoga mu se -baš kao i profesoru Kožnjaku -od srca zahvaljujemo
U ovoj disertaciji razvijen je novi teorijski okvir i praktično primenljiv model za autonomnu destilaciju tajnog ključa (SKD), koji se zasniva na deterministički oblikovanoj zajedničkoj slučajnosti. Za razliku od klasičnih pristupa koji se oslanjaju na fizičke izvore entropije ili složene protokole razmene informacija, predloženi model kombinuje determinističke generatore pseudoslučajnih nizova, inicijalizovane zajedničkim tajnim ključem (GPSN(K)), sa lokalno generisanim Bernulijevim šumom kao dodatnim izvorom nesimetrične entropije. Ova arhitektura omogućava sintezu izlaznih sekvenci koje su statistički neodvojive od izlaza u Mauerovom satelitskom modelu, uz mogućnost precizne kontrole nad bezbednosnim metrikama kao što su Shannon-ova entropija, nivo ekvivokacije i brzina curenja informacija. Ključni teorijski doprinos rada ogleda se u izvođenju zatvorene forme donje granice ekvivokacije, kojom se određuje bezbedna operativna oblast sistema. U toj oblasti nije neophodno koristiti dodatne procedure za predobradu kao što je destilacija prednosti AD, što dodatno pojednostavljuje implementaciju. Takođe, disertacija predlaže i optimizovanu primenu Winnow protokola prilagođenu za veoma kratke blokove podataka (N = 8), čime se postiže visok stepen rekonsilijacije uz minimalnu stopu greške i optimalno korišćenje resursa. Analitičkom evaluacijom identifikovana su dva funkcionalna režima rada: režim idealne i režim perfektne tajnosti, u kojima sistem ostvaruje brzine generisanja tajnog ključa i do 22%, istovremeno zadovoljavajući stroge uslove bezbednosti – stopu greške u rekonsilijaciji KDR < 10⁻⁵ i stopu curenja informacija LR < 10⁻¹⁰. Ovim se omogućava dizajn potpuno samostalnih SKD sistema koji ne zavise od fizičke složenosti komunikacionog kanala niti od spoljnih izvora entropije, što predstavlja značajan napredak u oblasti bezbedne razmene informacija.