Primljeno 9. lipnja 2006.Ljudsko biæe do®ivljava sigurnost kada pretpostavlja da posjeduje dovoljno informacija kojima mo®e predvidjeti buduænost, koje se tada ne plaši.Naèini prikupljanja i tumaèenja podataka o »stvarnosti« nešto vremena unatrag povjereni su »objektivnoj« znanosti.Prateæi, meðutim, razvojni put znanstvenih koncepata, pokazuje se da je moderna znanost, kao i predmoderno mišljenje prije nje, morala izmišljati -a ne otkrivati -teorije, sustave, unutar kojih su prikupljeni podaci dobivali smisao i prediktibilnost.Primjeri tumaèenja gravitacije, dvojnog valno-èestiènog karaktera svjetlosti i razlièitih modela atoma zbunjuju èitatelja naviknutog na jednoznaèna tumaèenja koja je stekao tijekom svojeg obrazovanja.Kvantna je fizika upozorila na mnoge misaone probleme, ukljuèujuæi i èinjenicu da samo istra®ivanje poremeæuje sustav koji se istra®uje, dovodeæi tako do naèela neodreðenosti -zbog perceptivnih karakteristika našeg uma, moguæe je opaziti samo ono što se (pre)poznaje, pa znanost zapravo istra®uje samo unutar sebi dostupnih kategorija.Iznimni pojedinci pak divergentnim mišljenjem èine isto što i umjetnici -mijenjaju perspektivu, revolucioniraju dostupne kategorije i nude novo poimanje svijeta, proizvodeæi i vjeru u njih.
Primljeno 9. lipnja 2006.Ljudsko biæe do®ivljava sigurnost kada pretpostavlja da posjeduje dovoljno informacija kojima mo®e predvidjeti buduænost, koje se tada ne plaši.Naèini prikupljanja i tumaèenja podataka o »stvarnosti« nešto vremena unatrag povjereni su »objektivnoj« znanosti.Prateæi, meðutim, razvojni put znanstvenih koncepata, pokazuje se da je moderna znanost, kao i predmoderno mišljenje prije nje, morala izmišljati -a ne otkrivati -teorije, sustave, unutar kojih su prikupljeni podaci dobivali smisao i prediktibilnost.Primjeri tumaèenja gravitacije, dvojnog valno-èestiènog karaktera svjetlosti i razlièitih modela atoma zbunjuju èitatelja naviknutog na jednoznaèna tumaèenja koja je stekao tijekom svojeg obrazovanja.Kvantna je fizika upozorila na mnoge misaone probleme, ukljuèujuæi i èinjenicu da samo istra®ivanje poremeæuje sustav koji se istra®uje, dovodeæi tako do naèela neodreðenosti -zbog perceptivnih karakteristika našeg uma, moguæe je opaziti samo ono što se (pre)poznaje, pa znanost zapravo istra®uje samo unutar sebi dostupnih kategorija.Iznimni pojedinci pak divergentnim mišljenjem èine isto što i umjetnici -mijenjaju perspektivu, revolucioniraju dostupne kategorije i nude novo poimanje svijeta, proizvodeæi i vjeru u njih.
Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.
Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.
Tradicionalno filozofijsko pitanje o odnosu uma i tvari poprima u kvantnoj mehanici oblik pitanja o odnosu promatranog (kvantnog objekta) i promatraca (umnog subjekta) u mjernome procesu. Dok klasicna fizika postavlja taj odnos u kontekst jednosmjerne pasivne percepcije objekta i njegovih inherentnih svojstava od strane subjekta, pri cemu subjekt ni na koji nacin u konacnici ne ulazi niti u opis svojstava samoga objekta niti procesa njegove percepcije, u okvirima filozofijâ kvantne mehanike gotovo je opce mjesto kako je staticnost subjekt-objekt relacije nesto sto ova teorija dokida na posve radikalan nacin. Međutim, ekstenzivnost dinamike ove relacije jos uvijek je predmetom brojnih rasprava. Poglavito, moguce je postaviti dva temeljna pitanja: je li dinamika subjekt-objekt relacije u kvantoj mehanici nalik onoj blažoj na tragu kopenhaskog tumacenja, gdje se doduse naglasava aktivna uloga mjerne naprave kao posrednika kojim objekt i subjekt stupaju u određen tijesan dodir ali gdje je u konacnici ipak moguce nedvosmisleno odijeliti (klasicni) subjekt od (kvantnog) objekta, ili pak je ta sveza ipak nesto jaceg metafizickog karaktera, kako to predlažu određene intepretacije, na tragu tradicionalnog um-tijelo dualizma interakcijskog tipa? Ova ce se pitanja sagledati kroz dva moguca pristupa, koji se nazivaju noetickih i poietickim.
Godine 2025.navršava se 90 godina od objave rada Can quantum mechanical description of physical reality be considered complete? 2 (Može li se kvantnomehanički opis fizičke stvarnosti smatrati potpunim?),poznatijeg po nazivu EPR (Einstein-Podolsky-Rosen) paradoks, u američkom znanstvenom časopisu Physical Review Letters koji je napisao Einstein u suradnji s dvojicom mladih kolega fizičara, Borisom Podolskim i Nathanom Rosenom.Einstein, koji je od utemeljenja kvantne teorije imao problema s prihvaćanjem njenog matematičkog, preciznije rečeno, probabilističkog formalizma, smislio je suptilni misaoni pokus (u čemu je bio nenadmašivi majstor) kojim je htio pokazati da je kvantna teorija nepotpuna i da bi ju trebalo usavršiti.Naime, još u 17. stoljeću francuski filozof Rene Descartes i nizozemski astronom Christiaan Huygens postavili su hipotezu etera -fine, nevidljive bezmasene tvari elastičnih svojstava, kako bi objasnili širenje svjetlosti odnosno riješili konceptualni problem djelovanja na daljinu (lat.actio in distantiam) gravitacijske privlačne sile izmedu tijela koju je uveo Newton.Razvoju, tada novog fizikalnog koncepta polja u 18. stoljeću, veliki doprinos dao je naš Ruder Bošković svojom teorijom jednostavnih, nedjeljivih, neprotežnih (točkastih) čestica tvari koje su izvori sila čije se djelovanje prostorom proteže na daljinu, a još kasnije, u 19.stoljeću, naročito engleski fizičar Michael Faraday svojim eksperimentalnim proučavanjem električnih i magnetskih pojava, te škotski teorijski fizičar James Clerk Maxwell koji je svojim jednadžbama postavio klasičnu teoriju elektromagnetizma.Pokazalo se da je i za opis električnih i magnetskih pojava, (uključujući svjetlost), potrebno uvesti pojam medudjelovanja koje bi se prostorom prenosilo putem nekog medija, lokalno, od točke do točke.Tako je hipotetički eter ponovno postao aktualan, sve do 1887.kada su američki fizičari Michelson i Morley izveli čuveni pokus 3 kojim su definitivno dokazali da eter ne postoji, odnosno da se elektromagnetski valovi šire vakuumom uvijek istom brzinom svjetlosti, neovisno o sustavu opažača i brzini objekta koji emitira svjetlost, što je kasnije Einstein formulirao kao drugi postulat svoje specijalne teorije relativnosti (STR). Ilustracija Einsteinovog misaonog pokusaZamislimo da u nekom nuklearnom dogadaju -npr.nuklearnom raspadu nestabilne atomske jezgre -nastanu dvije identične elementarne čestice (npr.dva fotona ili protona ili elektrona. . . )
Eno izmed težjih vprašanj v filozofiji duha je, kako nekaj takšnega, kot je zavest, ki se nam zdi nekaj edinstvenega, umestiti v fizični svet tako, da ne bo izgubila svoje unikatnosti. Največja prepreka, ki jo je treba pri tem premagati, je odsotnost jasnega mehanizma, ki bi natančno pojasnil, kako fenomenalna stanja vzniknejo iz gmote, ki jo imenujemo možgani. Težava pri tem je, da je izkustvo vedno subjektivno, zaradi česar se znanstvenim pojasnitvam, ki so objektivne, izmika. V tem prispevku bomo (i) pokazali, kako lahko z uporabo miselnih eksperimentov pri poučevanju filozofije, v našem primeru »kitajske sobe«, ta problem nagovorimo in (ii) skušali ugotoviti, ali nam lahko odgovor na vprašanje, kako nastane zavest v naših možganih, priskrbi nedeterministična kvantna mehanika, pri čemer bomo zagovarjali trditev, da kvantni pristop k zavesti prej vodi k idealistični ontologiji kot pa k fizični pojasnitvi tega, kako se pojavi.
filozofiju u Zagrebu Rođen je 1972 u Čakovcu Diplomirao je 1999 na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu Pohađao je poslijediplomski studij i 2005 magistrirao na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao je iz područja humanističkih znanosti (polje filozofija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2009 godine Njegov se filozofijski rad u najvećoj mjeri usredotočuje na područje filozofije znanosti (filozofije fizike) s posebnim naglaskom na istraživanje epistemoloških i ontoloških temelja kvantne mehanike, filozofsko promišljanje eksperimentalne prakse moderne prirodne znanosti te proučavanje odnosa znanosti i tehnike Autor je knjige Eksperiment i filozofija: eksperimentalna metoda između ontologije i tehnologije, epistemologije i ideologije (2013 ) te većeg broja radova u domaćim i inozemnim časopisima Za čitatelje je Scopusa s prof Kožnjakom razgovarao kolega Ivan Lorger 1 1 Uredništvo časopisa se zahvaljuje Ivanu Lorgeru što je osmislio i vodio razgovor za ovaj broj Scopusa Iako je iz toga zasigurno izvukao i vlastitu intelektualnu korist, njegovim se radom okoristio i sam časopis Stoga mu se -baš kao i profesoru Kožnjaku -od srca zahvaljujemo